Na današnji dan

67

1878. godine rođen je bosanskohercegovački pjesnik Musa Ćazim Ćatić.

”Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihova djela, ili makar samo simpatična evokacija nekog tko ih pamti. Tako će se i ime Muse Ćazima Ćatića spominjati u nizu pregalaca“…, zapisao je o pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću veliki Tin Ujević davne 1936. godine, u jednom od ponajboljih eseja koji je o Ćatićevom stvaralaštvu ikada napisan.

Taj esej, nastao je više od dva desetljeća nakon Ćatićeve smrti, a Ujevićeve riječi počele su se obistinjavati tek negdje od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se kritičari, pisci i pjesnici počeli ozbiljnije baviti djelom Muse Ćazima Ćatića.

Kao dominantan motiv njegovog pjesništva, ljubav je uvijek bila u prvom planu. Sva druga, brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. RoĐen je u Odžaku, 12. ožujka 1878. godine. Tu je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine ponovne udaje, seli u Tešanj gdje je učio brijački zanat, upisao se u medresu i izučavao arapski, turski i perzijski jezik. Bio je izuzetno nadaren učenik i brzo je savladavao strane jezike, pa je iz tog perioda ostalo i nekoliko njegovih kraćih prepjeva s turskog jezika, a negdje u to vrijeme počeo je i sam, u početku vrlo „stidljivo“, pisati stihove. Godine 1898., kada je navršio dvadesetu godinu života, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obvezu. Odlazi u Carigrad, ali je bez materijalne potpore morao napustiti školovanje i vratiti se u domovinu.

U Sarajevu upisuje šerijatsku sudačku školu i surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je ”zbog boemskog života” isključen iz internata, godine 1907. preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine uspio je diplomirati uz ”posebnu dozvolu”, s obzirom da je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb i upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem… Dvije godine kasnije, ponovo se vraća u Bosnu. Bez ikakve materijalne sigurnosti, često mijenja mjesta boravka – Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, a 1912. odlazi u Mostar, gdje postaje urednik i glavni suradnik časopisa Biser. To je i vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku…