U Istočnom Novom Sarajevu u toku je izrada novog murala koji je već izazvao pažnju javnosti i otvorio pitanje načina na koji se u ovom dijelu Bosne i Hercegovine predstavlja ratna prošlost.
Na zgradi u blizini Parka Gavrila Principa oslikava se mural posvećen odlasku sarajevskih Srba nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, posebnu pažnju privukao je lik koji se nalazi na muralu – Vojislav Vojo Čarkić, poznatiji kao pop Žućo.
Riječ je o osobi čije je ime vezano za ratna dešavanja na Grbavici, sarajevskom naselju koje je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo pod kontrolom snaga bosanskih Srba.
Prema medijskim izvještajima, Čarkić je tokom rata imao ulogu u četničkim formacijama na području Grbavice, a spominje se i njegovo djelovanje u vezi s jedinicama koje su učestvovale u ratnim operacijama na ovom području.
Nakon rata nastanio se u Miljevićima, gdje je nastavio svoj život. Preminuo je u maju 2024. godine.
Sjećanje na odlazak ili veličanje spornih ratnih figura?
Mural je predstavljen kao podsjećanje na odlazak velikog broja sarajevskih Srba koji su nakon Dejtonskog sporazuma napustili naselja koja su iz sastava tadašnje Republike Srpske prešla pod administraciju Federacije BiH.
Taj period ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje mnogih porodica. Ljudi su napuštali stanove, kuće i imanja, a zabilježeni su i slučajevi prenošenja posmrtnih ostataka članova porodica na područja na koja su se selili.
Ipak, postavlja se pitanje zbog čega se priča o jednom tako složenom i bolnom historijskom događaju predstavlja upravo kroz lik osobe čija je ratna uloga i danas predmet ozbiljnih polemika.
Sjećanje na civile koji su napustili svoje domove ne bi trebalo biti razlog za prešućivanje drugih iskustava, niti za zanemarivanje činjenice da je Grbavica tokom rata bila mjesto stradanja, straha i teških životnih sudbina.
Murali kao poruka novim generacijama
Ovo nije prvi mural ratne tematike koji je posljednjih sedmica privukao pažnju u Istočnom Sarajevu. Na pojedinim lokacijama već su oslikani prikazi i simboli povezani s ratnim komandantima, vojnim formacijama i nacionalnom historijom.
Zbog toga se sve češće otvara pitanje kakvu poruku takvi sadržaji šalju građanima, posebno mladim generacijama koje historiju ne poznaju iz ličnog iskustva.
Svaka zajednica ima pravo njegovati sjećanje na vlastite žrtve i događaje koje smatra važnim. Međutim, kultura sjećanja trebala bi podrazumijevati odgovornost, poštovanje prema svim žrtvama i spremnost da se o prošlosti govori bez selektivnog prikazivanja događaja.
Ratna prošlost Bosne i Hercegovine previše je bolna da bi se pretvarala u jednostrane političke poruke ispisane na fasadama.
Zato ovaj mural nije samo pitanje umjetničkog prikaza na jednoj zgradi u Istočnom Sarajevu. On ponovo otvara mnogo šire pitanje: da li se prošlost želi sačuvati kao upozorenje budućim generacijama ili kao sredstvo za održavanje starih podjela?
