Postoje mjesta kroz koja čovjek samo prođe, a postoje i ona na kojima zastane i osjeti da iza svakog kamena, zida i starog drveta postoji priča.
Bosna i Hercegovina je puna upravo takvih mjesta. Njene stare džamije nisu samo građevine u kojima se obavlja namaz. One su svjedoci vremena, ljudi, ratova, rušenja i ponovnih početaka. Neke su preživjele stoljeća, neke su više puta obnavljane, ali se iznova vraćaju životu.
Jedna od njih nalazi se u Bosanskoj Otoci, na Uni, okružena vodom i zelenilom. Gradska džamija podignuta je još 1565. godine, u vrijeme kada je ovo područje bilo povezano sa starim otočkim gradom. Danas izgleda kao da je izrasla iz same rijeke i upravo zbog tog položaja ostavlja poseban utisak na svakoga ko je posjeti.
Ali njena ljepota nije jedino što je čini posebnom.
Džamija je kroz svoju historiju čak četiri puta rušena. Posljednji put tokom rata devedesetih godina. U maju 1992. godine proučen je posljednji ezan u staroj džamiji, nakon čega je Bosanska Otoka ostala bez svog prepoznatljivog vjerskog objekta.
Godinama kasnije, nakon povratka ljudi u svoje mjesto, vratila se i želja da se džamija obnovi. Ono što je nekada bilo samo ruševina ponovo je postalo mjesto okupljanja.
Posebno je snažna priča čovjeka koji je proučio posljednji ezan u staroj džamiji, a godinama kasnije dočekao da kao imam prouči i prvi ezan u obnovljenoj. U toj priči možda se najbolje vidi koliko jedno mjesto može značiti ljudima.
I nije samo Bosanska Otoka primjer takve ustrajnosti.
U Ustikolini se nalazi Turhan Emin-begova džamija, čija historija seže gotovo šest stoljeća unazad. I ona je kroz vrijeme bila rušena i ponovo građena. U Kušlatu se nalazi džamija smještena na stijeni, mjesto do kojeg se i danas dolazi pješke, a koja već više od 500 godina privlači pažnju svojim neobičnim položajem.
U Priluku kod Živinica sačuvana je jedna od rijetkih starih drvenih džamija. U Bužimu se nalazi velika drvena džamija koja je, uprkos brojnim promjenama i obnovama, sačuvala svoju posebnost. U Trebinju, skrivena među čempresima i starim mezarjem, nalazi se Dživar džamija, čija tačna godina izgradnje ni danas nije poznata.
Kada čovjek pogleda sve te građevine, shvati da njihova vrijednost nije samo u godinama koje nose.
Vrijednost je u ljudima koji su ih gradili.
U onima koji su ih čuvali.
U onima koji su ih nakon rušenja ponovo podizali.
I možda upravo zato stare bosanske džamije imaju neku posebnu tišinu. One ne govore samo o prošlosti. One govore o tome da se život, uprkos svemu, uvijek može vratiti.
Zato ih vrijedi posjetiti, pogledati i sačuvati od zaborava.
Jer kada nestane jedna stara džamija, ne nestaje samo jedan objekat. Nestaje dio priče o ljudima i kraju kojem je pripadala.
