Taj 5. april 1992. godine ostao je duboko urezan u kolektivnu memoriju kao dan kada je Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina, stajala na samoj oštrici između nade i ponora. Dok su se hiljade ljudi slijevale prema tadašnjem Trgu Đure Pucara (danas Trg BiH), atmosfera je bila mješavina nevjerovatne građanske hrabrosti i zlokobne tišine koja je dopirala s okolnih brda. Ljudi koji su se okupili ispred skupštine nisu bili tamo kao predstavnici politika, već kao obični građani – radnici, studenti i penzioneri. Njihova poruka je bila jednostavna: “Mi smo za mir.” Nažalost, taj dan je donio i prve nevine žrtve koje će postati simboli stradanja Sarajeva. Dok su kolone demonstranata prelazile most Vrbanja, odjeknuli su pucnji sa Vraca i iz obližnjeg hotela Holiday Inn. Suada Dilberović i Olga Sučić: Studentica medicine iz Dubrovnika i službenica iz Sarajeva ubijene su na mostu koji danas nosi njihova imena. One su bile prve žrtve opsade koja će uslijediti.
Iako su građani tog dana pokazali neviđeno jedinstvo, politički i vojni događaji na terenu su već uveliko tekli u drugom smjeru.
Barikade su već bile postavljene u dijelovima grada.
JNA i paravojne formacije su zauzimale strateške položaje.
Nada da će masa ljudi goloruka zaustaviti ratne mašinerije polako se gasila pred zvukovima snajpera i granata.
Taj 5. april je bio posljednji veliki pokušaj građanskog otpora ludilu koje je kucalo na vrata. Iako mir nije sačuvan, taj dan ostaje svjedočanstvo o ljudima koji su, uprkos svemu, izabrali da stanu na stranu zajedništva.
